Veliki Festival U Malome Mistu
Back
datum: 10.09.2007
c/p: http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,9,1...olumna,89430.jl
Branimir Pofuk - KONTRAPUNKT
Veliki festival u malome mistu
Tko je kome ukrao festival? Tko kome ne da klavir? Takva i još poneka slična pitanja rastu kao sitna drača po rubovima festivala komorne glazbe Julian Rachlin & Friends koji traje u Dubrovniku i ne mogu zasjeniti, a kamoli ugušiti erupcije oduševljenja publike koje se iz večeri u večer događaju u Kneževu dvoru.
Taj sada samostalni festival prije sedam godina se počeo održavati u krilu samih Dubrovačkih ljetnih igara. Danas u njemu dubrovačka ljetna kulturna sezona ima ne samo efektan produžetak u prvoj polovici rujna, nego i veliki finale. Korov, pak, treba čupati na vrijeme, dok je mali. Stoga svim akterima ogovaranja hvala što se ipak suzdržavaju od bilo kakvih većih medijskih eskapada i puštanja na volju osobnim taštinama da se razmašu i podivljaju. Jer, ne treba zaboraviti da svaki veliki festival, a po imenima koja nastupaju i njihovim umjetničkim dometima Rachlin & Friends to u svakom slučaju jest, prije svega pripada umjetnicima, oni mu daju svrhu i smisao i bez njih ne bi postojao, ma tko god bio tehnički organizator, sponzor ili suosnivač.
Ovo su ljeto Dubrovačke ljetne igre dobile velikodušan dar odvjetnika Marijana Hanžekovića koji im je kupio veliki koncertni klavir najbolje svjetske marke Steinway. U duhu takve darežljivosti pojedinca bilo bi nekako prirodno i normalno da su Igre to milijun kuna vrijedno glazbalo velikodušno ustupile, ili makar za pristojnu novčanu nadoknadu iznajmile drugom festivalu. Jedan od navodnih razloga što se to nije dogodilo u kuloarima se navodi kao “ako damo njima, morat ćemo dati svakome”. To ne stoji prije svega zato što u Rachlinovu umjetničkom društvu nema nikoga tko bi bio “svatko” ili “bilo tko”. Sve su to velika i priznata glazbenička imena čije umijeće zaslužuje i najbolja glazbala. No, s druge strane, ma koliko se to može činiti sebičnošću, uskogrudnošću i taštinom, Igre doista imaju pravo svoj skupocjeni darovani im klavir čuvati za sebe. Itamar Golan, pijanistički gigant Rachlinova festivala, tako i dalje svira na koncertnoj Yamahi.
No, uočljiva naljepnica na boku te Yamahe ukazuje na veći problem koji ovaj “slučaj” otvara. Na toj naljepnici, naime, jasno piše kako je i taj klavir Dubrovnik dobio na poklon, i to od japanske vlade. Pravo pitanje, dakle, glasi: bi li ikada ikome u Dubrovniku, toj hrvatskoj Ateni i kulturnom biseru zemlje koja se u ovo predizborno vrijeme ponovo, ustima političara, dično naziva zemljom znanja i kulture, ikada palo na pamet da u to znanje i tu vrhunsku umjetnost i kulturu valja i ulagati, između ostalog i kupnjom novih klavira? Lijepo je dok ima ljudi koji su spremni darivati i u tome bi darovatelja Hanžekovića mogli i trebali slijediti i drugi imućni, a osobito preko svake mjere bogate Hrvati. No, u državi kojoj je navodno stalo do procvata kulture i znanja takve bi donacije trebale biti tek nadopuna sistematske brige i kulturne strategije. Umjesto najvećem državnom festivalu koji ionako sam sebe hvali i iznimnom financijskom uspješnošću, takvi bi darovi trebali biti adresirani, primjerice, na škole, pa i visoke obrazovne ustanove. Za “vozni park” svojih najvećih umjetničkih ustanova i manifestacija država bi se trebala brinuti sama s jednakom brižnošću kojom brine da se stražnjice njenih službenika uvijek voze na sjedalima odgovarajuće klase i luksuza koji se, po njima, podrazumijeva. Drugi je, pak, problem, poistovjećivanje službenika kulture, a to su i organizatori bilo kojeg festivala, s manifestacijom koju u određenom mandatu vode. Kada takvi ignoriraju i ne pojavljuju se na festivalu koji smatraju konkurentskim ili na koji polažu neko osobno pravo, umjetnicima i publici to ne škodi. Ali, primjerice, o Dubrovniku daju sliku ne kao o hrvatskom umjetničkom Olimpu, nego kao o malom mistu u kojem su važnije osobne taštine od toga tko to tamo svira. To, naposljetku, govori i o njihovim osobnim kulturnim potrebama koje, izgleda, imaju vrlo određen, kratak rok trajanja.
komentari
