Urar Pavlina ostaje u Gradu

Back
datum: 17.01.2009


c/p: http://slobodnadalmacija.hr/Dubrovnik/tabi...51/Default.aspx

Urar Pavlina ostaje u Gradu
Jedan od tri preostala dubrovačka urara, Ivo Pavlina, nemalo se iznenadio kad su mu novinari donijeli vijest da ipak neće biti prisiljen poći u mirovinu i da mu je Gradsko poglavarstvo pronašlo prostor u kojem može nastaviti s radom, i to uz cijenu zakupa od samo 99 kuna mjesečno budući da je riječ o tradicijskom i deficitarnom obrtu.

Naime, nakon što mu se cijena zakupa u postojećoj “butigi” u Ulici od Puča trebala udvostručiti, Ivo Pavlina već se bio odlučio za odlazak u mirovinu, ali kaže kako su mu ljudi predložili da se “za pomoć obrati Dubi i Gradu”.

- Hvala gradonačelnici i ljudima iz Grada. Eto, meni ni ne treba veliki prostor, dosta mi je desetak kvadrata, da može stat banak i da mogu činit korist i sebi i ljudima i Gradu - kaže gospar Ivo, kojem je Grad namijenio prostor od 14 kvadrata u Boškovićevoj ulici na kućnom broju 2, odmah do Straduna.

- Prije sam bio na Stradunu, a od 1990. sam u Ulici od Puča. Ovaj prostor se vratio vlasnicima prije desetak godina. Vlasnica je Tijana Flornes koja živi u Zagrebu. Ne poznamo se, kontaktiramo preko odvjetnika. Imao sam ugovor do kraja 2008. godine. Do sada sam plaćao oko sedam tisuća kuna. Kako u ovoj ulici nema prostora koji je ispod 15-20 tisuća kuna, tako nije ni ona blesava ako može dobit te novce, a ja je tu ne mogu odgovoriti. Morao sam se pomiriti s tim da izlazim iz ovog prostora i da idem u mirovinu. Kad ste mi ovo rekli, sad je sve drugačije - uz osmijeh će jedan od posljednjih dubrovačkih urara.

Ivo Pavlina zanat je izučio još 1958. godine, u meštra Joza Krilića na Stradunu, istog u kojeg su zanat izučili Miho Katušić i Ante Šarić, jedina mu preostala dvojica kolega po struci. Katušić je još u Gradu, Šarić u Gružu.

- Znala se od meštra primit i prdeljuska, ali zanat smo dobro naučili. Možda se jednog dana i vrati taj zanat, ali danas je to sve drugačije nego nekad. Prije su me molili, “učinite mi meštre, uspomena mi je”, plakali bi i kukali. Sad ljudi dođu i kažu: “Evo, meštre, ako možete, popravite, a ako ne bacite ga u smeće” - kaže, te dodaje:

- Nema velikog umaranja, narod je zadovoljan ako mu popravite, a ako ne, nikome ništa, jer s elektronikom nema filozofije, zamijenite bateriju, malo očistite.

Donese mi netko zidni sat pa se tu malo pozabavim, ali ima puno momenata da se zaželim pravoga urarskoga, pipavoga posla. Ali, meni su i neke godine, od dragoga Boga sve je određeno, kako stariš, tako i onemoćaš, ćoriš... Gospara Iva sad očekuje potpisat ugovor s Gradom, a na pitanje koliko nakon svega namjerava još raditi, odgovara:

- Poslije 50 godina rada, čini mi se da je jučer bilo kad sam počeo radit, i radi mi se i dalje. A dokle, ne znam... Umrijet u butigi, što drugo! Prije su stari ljudi umirali u butigi. U butigi mi je sve. Ćakula se, naprdiva, sve se vrti oko butige.


komentari