Traze Se Krivci Za Pozare, Sudare, Utapanja, Smece

Back
datum: 07.08.2007


c/p: http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,8,4...olumna,84905.jl

Sistem
Jurica Pavičić
VIJESTI IZ LILIPUTA

Traže se krivci za požare, sudare, utapanja, smeće, nestanke vode

U imaginariju hrvatske popularne kulture postoji jedna umjetnička slika utisnuta u svačije pamćenje, slika koja se širila kao serigrafija, visjela nad otomanima i u predsobljima. Slika Otona Ivekovića zvala se «Dolazak Hrvataľ i prikazivala je grupu sjevernoeuropskih konjičkih nomada kako s neke uzvisine držim da bi to mogao biti Labin nad Trogirom promatraju čudo živo, more i arhipelag otoka. Sva je prilika da su Ivekovićevi sjeverni nomadi na Jadran došli tadašnjom rimskom cestom koja se spuštala Likom i Dalmacijom i prolazila pokraj Burnuma, Scardone, Delminiuma. Uvelike istom rutom danas prolazi jedna druga cesta koju je sagradio jedan drugi univerzalni imperij - ovaj put ne rimski imperij, već imperij globalne trgovine, transporta i fosilnih goriva. Ta cesta zove se A1, a njome upravo danas, ove subote, prema moru brode neki novi sjeverni nomadi, kao u nekoj Borgesovoj priči u kojoj se mitska povijest ciklički ponavlja. Vi koji čitate ovaj tekst možda se doma, možda ste negdje pod jadranskom borovinom, ali moguće je i to da ste upravo sada dio te milijunske migracije koja ovaj vikend, kao i svaki drugi vikend, s Jadrana i na Jadran dovodi milijune. I ovaj vikend splitski će se aerodrom busati rekordima, u Konavle i na Krk avioni će slijetati gustoćom tramvaja u Savskoj, a pred tunelima na autocesti volonteri će s bocama vode spašavati tisuće putnika koji se pirjaju u vrelom limu. Zrakom, cestom, morem dolaze milijuni, a ono za čim žude isto je ono što je slikarskim okom fascinirana sjevernjaka uhvatio Oton Iveković: bljesak svjetla na morskoj površini, koprena otočja, južna insolacija.

Ljetne seobe
Nedugo prije nego što sam napisao ovaj tekst, našao sam se i sam u koloni vrućeg lima demokratski sravnjen s onima koji su došli po svoj ivekovićevski “sightseeing”. Vozio sam se tog jutra od Splita do Trogira, a za udaljenost od 26 kilometara tog su mi dana trebala dva sata i četrdeset minuta, onoliko koliko mi normalno treba od Splita do Karlovca. Gornja i donja kaštelanska cesta bile su u kolapsu, Čiovom su kolone furešti milile centimetre na uru, policajci su izbezumljeno raskrčivali desetine udesa, a bobiji preusmjeravali promet. Dok sam stajao u koloni, nad mojom glavom avioni su slijetali na aerodrom Resnik ritmom svakih šest ili sedam minuta. Kanaderi su trbusima kupili vodu u zaljevu i gasili kamenjar koji je gorio na Mosoru, u Poličniku, u Metkoviću, Čitluku, na Šolti, Pašmanu i Rivnju. Na istoj cesti na kojoj sam puževo milio tog je mjeseca poginulo desetak ljudi, a dva dana potom izginut će na njoj obitelj Slovenaca. Slušao sam vijesti, a one su zvučale poput Susvita od kojeg je strahovala moja baba. Od Baške Vode do Graca i na istoku Hvara špine su suhe jer nema vode. Ravni kotari, Zagora i Hercegovina gore. Na cestama ljudi ginu kao mušice. Prva bura usmrtila je Mađaricu na Krku, Bosanku u Viru, a pomorske službe rastrčale su i iz pogibli vadile sve Poljake, Čehe i Mađare što su se na skuterima, luftmadracima, šlaufima i sandolinama rasplovili po unutrašnjim kanalima, zavarani lažnom sigurnošću jadranskih moreuza bez otvorenog morskog obzora. Pokušajte zamisliti koliko je sve profesionalaca i koliko ljudskih napora upregnuto da u doba ljetnih seoba ne bismo svi izginuli, ili da bismo došli s točke A na točku B. Nisu tu samo gorske službe spašavanja, spasitelji na moru, policija, vatrogasci, vatrogasni DVD-i. Tu su bobiji, prometnici, kontrolni tornjevi, lučki stivaduri, taksisti, zrakoplovstvo, mornarica. Tisuće ljudi upregnuti su u stroj kojem je posao izhendlati seobu naroda, svako ljeto, svaku subotu.

Stvar je jednostavna previše ljudi na premalo mjesta u isto vrijeme.

A sistem ipak puca. Ljudi ginu na cestama, šikare i borici gore, špine presušuju, odvoz smeća kolabira. Ne samo kod nas: slične ili iste kataklizme vidite u Italiji, Grčkoj ili Španjolskoj, na svakoj lako dostupnoj destinaciji do koje se dovozimo autom. Ljudi onda traže i nalaze krivce: požare potpiruju piromani, za suhe špine krivi su tuševi i neodgovorno zalijevanje, za prometne nesreće premoreni Slovenci i furešti koji ne poznaju naše okuke i šikane. Jednostavno je pronaći krivca za svaku izoliranu nedaću, a još je lakše previdjeti stvarni, suštinski “bug” kriv za svakoljetna Susvita. A stvar je jednostavna - previše ljudi na premalo mjesta u isto vrijeme. Ta ljudska gomila, ta nekontrolirana masa po jedinici prostora sustav naprosto dovodi do pucanja. Uske mletačke kalete, socijalistički otočki vodovodi, asfaltni gradski prilazi, deponiji, plaže, vale, te osjetljivi, krhki urbani sklopovi - ništa od toga nije bilo dizajnirano ni kapacitirano za ovakvu seobu naroda. Ivekovićev san mutirao je u snomoricu. Istina - istarski je ipsilon produžen do Pule, četiri trake razvučene do Gomilice, dogodine nam politika obećava drugu cijev Kapele i Svetog Roka, još dvije trake od Čavala do Gorskog kotara, potom pelješki most. Istina, tada će ceste mnogo brže i lakše dovesti još više ljudi. Milijuni ljudi kliznut će perfektno uglačanim rimskim rutama, ali i doći u isto ono slijepo crijevo koje sad imamo. Milijunima ljudi Europe i Azije niskotarifni će letovi postajati sve dostupniji. Svaki od njih poželjet će jednom krstariti Mediteranom, iznajmiti čarter jedrilicu. Vidjeti jednom u životu Dubrovnik. Ali - postoji li mjera u kojoj sve to puca? Na kojoj točki će se sustav raspasti? Kad će doći trenutak kad će najveći dio Jadrana biti sasvim nalik Dubrovniku, gdje redarstvo na Pilama pušta ljudsku gomilu naizmjenice u jednom, pa u drugom smjeru? Koliko još sušnih špina, požara i prometnih pogibija treba da se podvuku brojke i egzaktno kaže koliko ljudi može primiti ova krhka, majušna obala koja s Ivekovićeve visi izgleda tako lijepo i nevino?

Računanje
Jer, kad bi netko takvu brojku podvukao, ne bi se onda moglo dogoditi da samo u srednjoj Dalmaciji u planu bude čak 109 novih turističkih zona, i to nakon što su vlasti konzervativno srezale prethodne planove i uvalile košaricu svima koji su uokolo kupovali makiju s nakanom da dočekaju prenamjenu. Liberalni kapitalizam podrazumijeva filozofiju rasta. On računa na to da se uvijek može naći novog kupca, ponuditi novi proizvod, proširiti asortiman i tržište. Stotinu i devet ljudi samo na ovom malom komadu ozemlja mašta svoj američki san ložen bankovnim garancijama. Ali, ekonomiji katkad na putu stoji obična fizika. Svi ti ljudi u tim virtualnim posteljama moraju doći i otići. Morate im dati čašu vode. Morati im dati deset kvadrata plaže, morate ih pustiti da traže divlje vale, lutaju šumom, da odlože u koš svoje boce, tampone i ambalažu keksa. Kraj svih master planova i strateških analiza, ja još nisam vidio broj koji kazuje: evo, do ove točke razvoj je održiv, preko toga nije. Bio bih sretniji da sam ga vidio: znao bih da ovu bujicu koja nas nosi netko gore nadzire.


komentari