Samootudenje

Back
datum: 20.08.2007


c/p: http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,8,1...olumna,86510.jl

Samootuđenje
Jurica Pavičić - VIJESTI IZ LILIPUTA
Za mnoge grad više nije grad, otok nije otok, misto nije misto. Sve su to destinacije

Kad preko mora u Italiji za neki grad ljudi vele da je ćudljiv i nagle kolektivne naravi, onda za takav grad Talijani vele da mu je "piazza calda" - da ima vreo trg. Iza te rečenice krije se pretpostavka koju na Sredozemlju nije potrebno tumačiti: da je trg, naime, isto što i grad. Trg je mjesto gdje se mitingaši i koncertira, sačekuje političare i sportske heroje, gdje se ljudi viđaju i paze biti viđeni. Trg je svačija dnevna soba. Hrvatska je puna takvih piazza. Nisu to samo one najslavnije, splitska i hvarska Pjaca, trogirski trg i pulski Forum

Jako mi je mila imotska pjaceta, ljupke trgove imaju Supetar, Makarska, Pag. I zagrebački Preradovićev trg takvo je mjesto: lokus dokolice na kojem je Mediteran zapljusnuo duboko u kontinent.

U hrvatskoj inačici, društveni život “piazze calde” ima drugo, naše gorivo - kavu. U nekom vodiču po Hrvatskoj pronašao sam kako autor Hrvate opisuje kao “coffee glutonic nation” (naciju gutača kave), a uz to je u vodiču stajala slika štekata. Za veliku većinu naših sugrađana, dan je jedinica vremena podijeljena između odlazaka za kavu. Šištanje aparata temeljno je mazivo hrvatskog društvenog života, a smisao je javnih prostora pijenje kave. Paradoks je da Hrvate poskupljenje kruha nikad neće podići na revolt - sasvim je, međutim, druga stvar s poskupljenjem kave. Preskupa kava u Hrvatskoj je društveni problem prvog reda, kao što je postala u Hvaru, ili u Splitu nakon što je dizajnerski totalitarizam “uredio” Rivu i socijalno je razorio. Skuplji kruh privatna je nedaća. Skuplja kava, dočim, atak je na zajednicu.

Štrokova formula
I Dubrovnik spada u naše gradove koji imaju veličanstveni dnevni boravak. Stradun je zaista posebno mjesto, a ono što ga čini posebnim je njegova strogoća, disciplina proizišla iz tog što je nastao nakon potresa, u olovna vremena kad se nije priličilo razmetati. I Stradun je dnevni boravak grada: mjesto gdje te vide i gdje vidiš, pomalo bajkovita promenada kao s Jordanovih slika. To je mjesto gdje si na dlanu imao Grad i građane. Tako je bar bilo. Ali neće više. Ne, ako se bude slušalo Gorana Štroka.

Jer, Goran Štrok, poslovni čovjek i uspješni hotelijer, početkom je ovog tjedna u našem listu iznio vlastito viđenje one krilatice koju kao eliksir života rado valjamo po ustima - a to je elitni turizam. “Mi smo prelijepa zemlja za 15 eura smještaj”, rekao je i odmah dodao kako bi se po njemu, u tom novom, dezinficiranom svijetu, svijetu bez bekpakera i Čeha s pomidorama, “turisti morali preplašiti cijene kave na Stradunu”. Vjerujem da je mnogim Dubrovčanima laknulo kad su to čuli. Sada im je, naime, jasno da ono što se događa s njihovim gradom nije stihija i gola gramzivost, nego sustav.

Štrokova teorija o cijeni kave nije samo njegova i nije eksces. Ona je naprosto prirodni nastavak karakterističnog pogleda na morski prostor koji prevladava u kapitalističkoj, posttranzicijskoj Hrvatskoj. Za Štroka, kao i za mnoge druge, Dubrovnik nije grad (a kamoli Grad), kao što ni otok nije otok ni misto misto, jer su sve to “destinacije”. U toj podjeli posla, posao je “destinacije” da turista dočeka s ljupko posloženim kamenim spomenicima, da mu osigura struju, vodu i bitvu (PAZITE, NE BLITVU! Op.) Što se ostalog tiče, domoroci su žrtvovani pijuni. Njima preostaju predstraže u ružnom prigrađu, poput dubrovačkog “burbon strita”. Jer, kava na Stradunu “od koje će se turisti prestrašiti” bit će onda bome preskupa i onima zbog kojih Stradun postoji, a to su Dubrovčani. Štrokov svijet uopće ne predviđa, naime, da bi “destinaciju” morali napučivati neki ljudi. Ona uopće na podrazumijeva da Dubrovnik možda ima ljekarnike i urare, profesore i odvjetnike - te da bi glavni trg, kao i kava na njemu, morali biti njima na službi. Aparat će šištati nekom drugom: komuna, dična republika Svetog Vlahe, bit će ispljunuta u predgrađe, tamo gdje je kava koju možemo platiti.

Postoje nebrojeni klasni, politički, ideološki i nacionalni argumenti s kojima bi čovjek mogao jurišati na ovakvu eksproprijaciju grada od njegovih građana. No, na koncu svega, tu je i razlog koji bi jednog hotelijera možda ponajprije mogao zanimati: naime, na ovaj način na koncu će umrijeti ne samo grad, nego i “destinacija”. Istisnete li iz Dubovnika Dubrovčane, on će postati sablasni grad koji nikog neće zanimati dulje od dva dana. Promatram ovih dana svoj Split, koji je tek odnedavna postao turistički grad i zapravo se tome još čudi. Grad vrvi od furešti koji su posvuda: na Peristilu uče salsu, kupaju se po Marjanu, slušaju guslare i belkantističke koncerte, i da - naravno - piju kavu, puno kave. Većina stvari koje turistički mastermindi u Splitu smisle za turiste prilično su budalaste - recimo, noć u togama gdje su svi odjeveni u traverše i lancune. Po sjajećim licima, shvaćam da je turistima najbolje onda kad izmaknu “programima” službenog turizma i kad su pomiješani s domaćima. Pijuckaju tako na Peristilu, slušaju Ivnu Mulu ili berlinskog DJ-a, razgledavaju na peškariji muzgavce i sipe, jedu po jeftinim lokandama. Neki dan na utakmici Hajduka i Budućnosti, tri reda oko mene nitko nije govorio hrvatski. Na svaku bakljadu sa sjevera Hajdukov bi se blagajnik hvatao za kose, a ovi oko mene za aparat s blicom. Sjetio sam se samog sebe kad sam putovao u Barcelonu ili Istanbul - bježao sam kao oparen od turističke konfekcije i nastojao se umiješati među domaće. Uvaljivao bi se na utakmice, u kafiće, na koncerte i pomno pazio na mimikriju. Nedavno sam čitao sociologe koji za to čak imaju i ime, nešto kao “involved bystander” ili “involved outsider”.

Ne u geto
Ali, da bi imao involviranog autsajdera, moraš ipak prvo imati - insajdere. Da bi se netko izmiješao s domaćima, ti domaći moraju postojati - točnije, oni moraju postojati u gradskoj jezgri, ne na getoiziranoj odstupnici nekog burbon strita. Ako si oteo grad njegovim žiteljima, ako si ubio “piazzu caldu”, iduće što slijedi je polagana i sigurna smrt svega, pa i turizma. Onom tko ne vjeruje, dosta je pogledati Veneciju. Šezdesetih je njen lagunarni dio imao 65 tisuća stanovnika, danas ima 40. Venecijanci su pobjegli u Mestre i na Lido, a na arhipelagu su ostali hoteli, draguljarnice i još hotela. Kava? Da, pogađate, jako je skupa, osim ako se ne ugurate u neki bočni sestriere, u neki geto gdje još žive stvarni ljudi. Turisti? Iskrcaju se s busa na Piazzale Roma, učine đir, pojedu lazanje i odu, ne mnogo drukčiji od dubrovačkih kruzerskih gostiju. Nešto što je jednom bio grad, konačno je postalo “destinacija”, a grada više nema.


komentari