Nevidljivi Grad

Back
datum: 27.08.2007

c/p: http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,8,25,,87420.jl

Nevidljivi grad

Današnja vlastela vlada kao da su za duhovne vrijednosti prošlosti upravo oni zaslužni i oni njihovi jedini vlasnici. A današnje duhovne vrijednosti? Koga dao tome pitam? Svi se drže bahato...

Vozim se iz Rijeke dubrovačke u Grad. U autobusu mladi svijet govori o dukatima. Silazim na Pilama. Prljavo je, papiri, novine… Na vratima od grada gomila ljudi stoji u repovima. Čekam, činilo mi se beskrajno. Dočekuju nas dva slavna viteza. Dečki u njima ne znaju pravi razlog zašto su u tim kostimima i koga prizivaju u sjećanje. Vruće im je, znoje se. Za dukate. U kutu gitarist prikuplja lipe. Nema zla u tome, ali kako pred Stradunom svirati kao da si u Mrduši Donjoj? Kako u Gradu Ibrićinih “Skalinada”?

Preko puta Onofrijeve česme opet dugačka fila. Gospođe i gospoda moje životne dobi. Naime, manje-više starci. Kažu “stranci s cruisera”. A užgalo je. Neki su među njima i sa štakama, neki invalidi. Obilazit će gradske zidine po 40 stupnjeva sat ili dva. Hoće li im netko dati čašu vode? Onda se odmah vraćaju na brod. Zar će im to srednjovjekovno mučenje biti jedino sjećanje na Dubrovnik?

Hoće li se ikada vratiti? Kažu mi “od njih nam dukati, mnogi u gradu žive od njih”. A tu, pored česme jedva vidljiv plakatić Dubrovačkih ljetnih igara. Zato preko cijelih zidina na ulazu od grada - svijetleća crvena reklama VIP-a. Kažu “Vip je sponzor Igara”. Pa od kada je sponzor važniji i veći od umjetnika u gradu od umjetnosti?

Vidjela sam reklame na Winner festu u Beču. I ovi ovdje Vipovci ih dobro znaju. One su tamo nevidljive. Ovdje naprotiv, kao da umjetnici moraju biti nevidljivi. Ne bi li međutim upravo Igre trebale biti najveći mamac gostima? Zašto su gurnute u stranu? Tko ima pravo na to? Čiji su ključevi od grada u ljetnim mjesecima? Što je ovdje više, a što manje važno? Vidjet ćemo, šetam Stradunom. Ta me pojava uzbuđuje od kada znam za sebe. Ali sada, sva su mi čula obuzeta mirisom “betula”.

Tako Dubrovčani zovu krčme. To je miris šestog ulja na kojem se frigaju ribe za goste. Kažu “e, a valja nam inkašat...” Ulazim u dućane ne bi li me klima oporavila. Petorazredna roba. Ne bih mogla sa svojim primanjima ništa kupiti, ali ne radi se ni o kakvim firmama, a tek ponegdje o ukusu. U ovo vrijeme shopping ovisnosti, što će kupovati gosti iz hotela s pet zvjezdica? Po čemu će pamtiti grad, ako su se Igre sklonile, ako su izlozi petparački, ako je svugdje gužva, znoj i ulje… Lutam uskim uličicama.

Tamo se ponegdje sačuvao duh grada. Staretinarnica, galerija, skromna odjeća s ukusom. Svaka čast pojedincima. Odlazim u pohode Orlandu, prvi put od kada je restauriran. Kažu mi “opet će morat pod štice. Puko je, gospođa. Što ćete, zub vremena”. Pa ako ga zub vremena nije uništio kroz sva ova stoljeća, kako to sada, dva mjeseca nakon obnove? A restauriranje je koštalo čak više nego onaj slavni zahod u Poglavarstvu na kojem će možda jednoga dana veličanstveno obavljati nuždu njezino veličanstvo engleska kraljica, kako nas je vlast izvijestila.

Nizozemska je kraljica u vrijeme Marka Foteza gledala u Dubrovniku Hamleta na Lovrijencu. Što ćemo, nužde su različite. I domaćih i gostiju. Zagledam se i nehotice u kuće na Stradunu. Oduvijek me privlačio taj niz u redu, taj sklad. I ljudi na funjestrama. Ali mnoge su funjestre zatvorene, nikoga unutra nema. Kažu “prodane su kuće strancima, a oni rijetko dolaze”. Kuće bez ljudi postaju mrtve, nevidljive kuće. Kao u Veneciji.

Ali iskustva ne koriste. Nevidljivi grad mojih predaka, nevidljivi Dubrovnik, napisao bi Svevo. A kada stranci i dođu i ostanu, onda pregrađuju na primjer spomen-kuću Lovre Matačića uz spuštene vjeđe Marine Dropulić i Boža Biškupića. Ili unose neprimjerene “novitadi”, kao u Labirintu. Više u duhu njihovih narodnjaka. Kažu “to su milijuneri, injoranti, koji nisu prolegali nijedno libro i ne znaju za Dubrovik”.

Iako je sve to tako, oni koji zarađuju, kažimo, 100 dukata, zadovoljni su i šute i klanjaju se današnjoj vlasteli. A ta se opet “vlastela” ponaša kao da se nimalo nije promijenila aureolska vizura numizmatičnoga grada. Jer Dubrovnik, njegova povijest, kultura, rana civilizacijska neovisnost, upućenost njegove aristokracije, realna veličina Držića, Gundulića, Boškovića, Vojnovića… bogata množina duhovnih života u prošlosti i prošlost kao duhovna množina, cijeli grad, svaki spomen u njemu, taj Dubrovnik nazbilj nije, zar ne, djelo njegove današnje vlastele?

Njihova bi jedino trebala biti “strategija razvoja” današnjeg Dubrovnika. To pak ne možeš uloviti ni za glavu ni za rep. Populizam za glasove na izborima i elitizam u korist Grada ne idu zajedno. Slijepa je to ulica. Kratka vijeka. Tim više što se današnja vlastela vlada kao da su za te nepregledne duhovne vrijednosti prošlosti upravo oni zaslužni i oni njihovi jedini vlasnici. A današnje duhovne vrijednosti? Koga da o tome pitam? Svi se drže bahato. Kao da su mudriji, duhovniji i bogatiji od ondašnje vlastele? Jesu li?

Ako su bogatiji, znaju li za onu koju im je Držić ostavio u naslijeđe i s koliko gorčine? U Dubrovniku “amor nije amor, nego je zlato amor”. Kada pjevaju o zlatu i sve rade bez amora, ljudska su bića ispražnjena, jadna, tužna, nevidljiva, baš kao ova koja ovdje susrećem.

A što li će glumci s Držićem reći o svom gradu? Čujem da u “Arkulinu” igraju samo dubrovački glumci, ne zato što i drugi ne znaju govoriti Držića, nego valjda zato što poznaju mentalitet i duh grada. Hoće li i oni, ajme meni, udvarajući se vlasteli, pjevati himne o sjaju Dubrovnika nekada i sada i vazda? Kako za službena otvaranja Igara? Hoće li praviti spektakl, svjetlo, raskoš… Požurujem na predstavu. Sreća moja da znam gdje je Park Muzičke škole - tamo se igra “Arkulin” - jer inače kako bih stigla? Nigdje nema ni putokaza ni plakata. Počinjem razumijevati: Igre, osim kada slave, moraju biti nevidljive?

Glumačka družina s Krešom Dolenčićem, redateljem, sprijateljila se s Držićem i s njim je zajedno igrajući se skromno i ne glumeći glumu i kritički, ali u osmjehu, pokazala nakaznost u privatnom i društvenom životu običnih ljudi u gradu i njihovih gostiju. Pokazala je kako se svaki pojedinac teško nosi sa svojom ispraznošću i kako je prikriva ponižavajućim, ali “vedrim” angažmanima.

U scenografiji Dinke Jeričević bili su koncentrirani detalji što se gledaju po Dubrovniku: odvratna kuća od betona tik do starog dubrovačkog dvora, seoski štandovi suvenira, crkvica u službi krčme… Kako u tom prostoru preživjeti, kada su duše već pojedene ili se upravo jedu? I pogledajte sada kako ti jadni glumci, i sami njezini stradalnici, ismijavaju vjerenika što prodaje vjerenicu za 100 dukata, starkelju (Radeljaka na primjer) što hoće mladu i poznatu zvijezdu, ali pritom ne da ugovor, a niti puno love, pa onda te bijedne mladice, recimo gđu Eclestone, kojima pripadaju naslovnice zato što su se prodale starcima.

I ove milijunere iz Rusije ili Grčke, svejedno, što kupuju Grad a ne znaju što kupuju, pa kuće u gradu baš kao i Arkulinova - postaju naprosto - nevidljive. U kazališnom poslu pomoglo im je iskustvo suvremene dramaturgije koja je po svojoj britkosti, jednostavnosti i fragmentarnosti doslovce u suglasju s ovom Držićevom. Pomogao im je i Luko Paljetak, pa makar jednim stihom. Pokazali su svi, a osobito Predrag Vušović i Frane Perišin, pa onda i Martinovići kako nije strahota u tome što novac jedini vlada svijetom, nego je strahota u tome što nitko to više i ne vidi i ne drži strahotom. Ni oni u gledalištu ni oni u svijetu. Ideja je stara, ali trenutno sve nekako svrbi i grebe od njezine aktualnosti.

komentari