Nema Kupaca Za Ljetnikovce U Rijeci Dubrovackoj

Back
datum: 09.08.2007

c/p: http://www.dubrovacki-vjesnik.hr/index.php...howNews&ID=6849

NEMA KUPACA ZA DERUTNE LJETNIKOVCE U RIJECI DUBROVAčKOJ, DOK NERAZUMNE ZAKONSKE ODREDBE KOčE DAVANJE KULTURNIH DOBARA U KONCESIJU - GRAD KOJI NE ZNA GOSPODARITI SVOJIM BLAGOM

Baš ništa se nije promijenilo u proteklih godinu dana otkako smo pisali o maćehinskom odnosu, nebrizi i nepostojanju političke volje da se ljetnikovci na području Rijeke dubrovačke spase od potpunog urušavanja. Uloženo je tek nužno u ljetnikovac Resti u Rožatu. Iako se ne očekuje neko čudo da to područje ponovno bude ladanjsko, ipak se očekuje da Gozze, Caboga ili Resti, u vlasništvu Grada Dubrovnika ili suvlasništvu s državom, krenu u konzervaciju i rekonstrukciju. Iako mnogima privlačna, ideja davanja ljetnikovaca u koncesiju nije zaživjela zbog nerazumno kratkog roka za iznimno visoka ulaganja u obnovu i održavanje. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara dopušta davanje takvih objekata u koncesiju najduže u trajanju od 30 godina. Spominjala se inicijativa za izmjene zakona, no iz gradske uprave kažu kako su tek „skrenuli pažnju Zavodu za obnovu i Ministarstvu kulture da bi u okviru njihovih nadležnosti trebalo razmotriti zakonsku odredbu davanja spomenika kulture u koncesiju i njezino trajanje obzirom na izuzetnu oštećenost i opće stanje spomenika kulture“. Unatoč 13-dnevnom čekanju na odgovor, o ovom pitanju iz Vlade nema ni riječi.
- Optimalan broj godina na koji bi potencijalni koncesionari pristali je specifičan po svakom spomeniku kulture, njegovom stanju i vrijednosti. Iz razgovora s potencijalnim koncesionarima za najoštećenije spomenike potreban je puno duži rok, prema njihovim navodima od 50 do 100 godina. Treba uzeti u obzir ne samo popravak i stavljanje u funkciju, nego i daljnje održavanje koje iziskuje dodatna sredstva - kaže zamjenik gradonačelnice Antun Kisić.

PRIČA ZA 'VAN' I PRIČA ZA 'PO KUĆI'
I u ovom se slučaju pokazalo kako Grad nije najbolji gospodar svoga blaga, zbog nedostatka sredstava za tolika ulaganja i očito nedovoljno znanja u svim mandatima da ga očuva i zadrži u vlasništvu. Ne govore o konkretnim ponudama za koncesiju i je li ih uopće bilo, ali su umjesto te mogućnosti više puta pokušali prodati ljetnikovce.
- Budući da ni Vlada ni Dubrovačko-neretvanska županija u posljednje dvije i po godine nisu mogle kupiti ni jedan objekt, Poglavarstvo koristi pravo prvokupa i čini sve da proračunskim sredstvima i na druge poticajne načine otkupi i u gradsko vlasništvo prenese što više nekretnina, prvenstveno palača, ljetnikovaca i poslovnih prostora koje čine dubrovačko spomeničko blago – tim je riječima Nacionalu, 2004. godine, gradonačelnica Dubravka Šuica opisala brigu Grada o spomeničkoj baštini dodavši kako „o nekontroliranoj prodaji spomenika kulture planira razgovarati s premijerom Sanaderom i ministrima u hrvatskoj Vladi“.

Za Dubrovački vjesnik je gradonačelnica također izjavila kako „ima vrlo ozbiljnu ideju po kojoj bi te ljetnikovce, kojima je vlasnik uglavnom Grad, ponudili za obnovu i korištenje s pravom javnosti gradovima prijateljima u svijetu“, a ozbiljnost tih namjera je tada htjela pokazati kroz primjer kupnje ljetnikovca Giorgi „kako bi mogli njime upravljati i sačuvati ga od potpunog propadanja“. Samo godinu dana nakon što je kupila ljetnikovac Giorgi na 1200 četvornih metara i još 1500 pripadajuće zemlje za 2,1 milijun kuna, gradska vlast je pokrenula prodaju za 4,9 milijuna kuna. Prodan je prošle godine bogatom trgovcu nafte Enveru Moraliću, navodno za milijun eura, iako se nitko od novinara ne sjeća da je odluka o prodaji ljetnikovca iz sredine 16. stoljeća u kojem je 1814. godine održana posljednja sjednica Senata Dubrovačke Republike, donesena na sjednici Poglavarstva. Ove godine je na prodaju stavljen i Resti u Rožatu za 9,2 milijuna kuna i to pod uvjetom rekonstrukcije i obnove u roku od pet godina. U kratkom roku Grad je kupio Hotel Grand na Lopudu (zaštićeni spomenik moderne arhitekture) za 12 milijuna i potom ga prodao Atlantskoj plovidbi za 21,5 milijuna kuna. Tada se pisalo kako je Grad Dubrovnik postao agencija za nekretnine i to posebnih vrijednosti, što može biti razlog ne baš prevelikom ustrajanju na izmjenama Zakona vezano uz dopušteno trajanje koncesije.

PERVERZNO USTRAJANJE NA NAMJENI
- Naše iskustvo je pokazalo da je ustrajanje na namjeni koja postoji perverzno. Nemamo vlastelu niti netaknutu prirodu u Rijeci dubrovačkoj, nego imamo magistralu koja ljudima prolazi ispod prozora. Konzervatori moraju procijeniti koliko su spremni izgubiti. Ljetnikovci gube na vrijednosti svakim danom, jer su derutni i na kraju će potpuno nestati. Treba odlučiti - želimo li ih otjerati u lijepo opjevanu smrt ili ih želimo sačuvati kao polovičnu, 70-postotnu ili 30-postotnu memoriju. To je isključivo odluka konzervatora, a ovisno o tome se onda kreću i namjene objekata. Naivno je očekivati da će netko otvoriti sebi ljetnikovac, da će u njega utući 5 milijuna eura i onda sa šugamanom ispod ruke trčati između gradskih autobusa kako bi se okupao uz rub ceste – kaže ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika i član Županijskog poglavarstva Vjekoslav Vierda.
Prema podacima kojima raspolaže Zavod za obnovu, potrebno je od dva do pet milijuna eura za konzervirati jedan dubrovački ljetnikovac, što znači da nitko u njemu ne živi i da stoji zatvoren.
- Jedan Resti stoji kao spomenik u smislu da se krov ne sruši za deset nego za trideset godina. To nije cijena rekonstrukcije. Ako želite imati reprezentativan objekt, opremljen infrastrukturom poput novootvorene Ville Elite, to će koštati 20-ak milijuna eura – kaže Vierda i dodaje da su potrebne najviše dvije godine za ishođenje dokumentacije i završetak radova na jednom ljetnikovcu kao što je Resti u Rožatu.
Dosadašnje ideje uređenja vrtova ili otvorenja akademija u ovim ljetnikovcima nisu oživotvorene, jer kako kaže Vierda, očekuje se kako će to teći po maksimi: „Ideje naše, novac vaš!“.

Protiv modela privatizacije spekulativnog tipa
- Ako ste imali model da nešto možete uzeti, a postojao je, onda je to vaš prvi i osnovni cilj. Svaki drugi model vam je lošiji. Ali, ako se uvede pravilo ponašanja da nema riječi uzeti, nego platiti ili koncesionirati pod svima jednakim uvjetima, onda je dobro. Da biste uzeli vrijedan hotelski objekt u koncesiju, onda najprije treba biti riješeno turističko odredište. Državi bi trebalo biti potpuno irelevantno tko i pod kojim uvjetima je vlasnik hotela. Trebalo bi joj biti važno da on ostvari društvene zadaće. Kao država, županija ili grad se ne borimo za poduzetnike, nego boljitak lokalne zajednice. Onaj tko jamči više investiranja, bolje goste i zapošljavanje, to može pod bilo kojim uvjetima. To je poanta. Ja sam samo protiv modela privatizacije spekulativnog tipa, a sve ostalo mi je dobro – odgovara Vjekoslav Vierda, član Županijskog poglavarstva i predsjednik TZ Dubrovačko-neretvanske županije na pitanje je li realno očekivati da se država umjesto prodaje vrijednih neprivatiziranih objekata i posebno zemljišta, odluči za davanje u koncesiju. Naravno, to se prije svega odnosi na jedine dubrovačke hotele koji nisu privatizirani – Hotele Maestral.

komentari